среда, 15. фебруар 2017.

Kaktus - državni neprijatelj №1 (II)

...najveća biološka invazija u novijoj istoriji... ili kako je jedan kaktus postao državni neprijatelj №1...


Do 1900. godine 4 miliona hektara je bilo obraslo opuncijama, a do 1920. već preko 20 miliona hektara. Procena je da se kaktus u to vreme širio brzinom od milion hektara godišnje. Na vrhuncu invazije, zahvaćena oblast je bila veća od Velike Britanije. Na jednom hektaru je moglo biti i do 16.000 biljaka ukupne biljne mase oko 250 tona. 

zahvaćena oblast

Krajem XIX veka, opuncija je zvanično postala korov, neprijatelj №1, kojeg je trebalo uništiti svim raspoloživim sredstvima, i fizički i hemijski...  Ispostavilo se da raspoloživa sredstva nisu dorasla ratu sa opuncijama. Uništavanje kaktusa na tako ogromnoj površini bilo je jednostavno neefikasno i preskupo, a nemoćni vlasnici zemlje su prosto napuštali svoja imanja. Ovo je i vreme velikog useljavanja u Australiju, vlada je primala imigrante i delila im zemlju. Niko nije želeo zemlju obraslu kaktusima.




Obrada zemlje koju su seljaci uzimali koštala je 5-20 šilinga po jutru, zavisno od plodnosti i lokacije. Cena čišćenja zemlje od kaktusa iznosila je oko 10 funti po jutru, i to iz godine u godinu.  Za farmere je praktično bilo nemoguće da zarade dovoljno novca, tako da je čišćenje zemlje mnoge oteralo u dug.


napušteno imanje


Fizičko uništavanje oranjem i kopanjem, spaljivanjem, drobljenjem valjcima sa konjskom zapregom ... pokazalo se neuspešnim. Najbolje rezultate u hemijskoj borbi pokazao je arsenik - As2O5 ( npr. "Roberts improved pear poison" mešavina od 80% sumporne kiseline i 20% arsenik pentoksida). Ali ova hemikalija je bila veoma toksična, skupa i rizična za rad i skladištenje. Dodatno je tokom Prvog svetskog rata došlo do nestašice potrebnih komponenti. Povećana potražnja za ključnim sastojkom, arsenom, dovela je i otvaranja rudnika arsenika u Kvinslendu.


boca arsenic pentoxide

mašina za uništavanje vatrom

preoravanje

Već 1901. godine Vlada je ponudila  nagradu od 5000 funti za pronalaženja rešenja za kontrolu kaktusa, ali ni povećanje nagrade 1907. godine na 10.000 funti nije pomoglo (oko milion u današnjoj vrednosti). Nagrada nikad nije dodeljena, mada nije nedostojalo orginalnih rešenja: treba nam više zečeva, oni će onda pojesti kaktuse u nedostatku druge hrane; treba koristiti bojni otrov, iperit, da bi se ubio sav životinjski svet za zahvaćenom području i tako sprečilo rasejavanje semena kaktusa; tenkovi iz rata u borbi protiv kaktusa.






Pokušana su i razna "ekonomski" isplativa rešenja problema, kaktus je pretvaran u papir, alkohol, boju, ulje, sapun...



Kingsthorpe, 1920s

Kaktus kao stočna hrana - National Library of Australia

U pokušaju da se spreči širenje kaktusa, Kvinslend je odobrio stimulativno nagrađivanje ubijanja emua, vrana i  svraka, kao i skupljanje jaja emua. Očekivalo se da će smanjivanjem brojnosti ptica biti smanjeno rasejavanje semena. U dve godine, koliko je trajao državni podsticaj, 1926-1927. ubijeno je 226.202 ptica i uništeno 109.345 jaja emua, kako su precizno zapisali u državnim knjigama.


gnezdo emua

Godine 1911. vlada Kvinslenda  formira komisiju Board of Advice of Prickly Pear Destruction, koja godinu dana kasnije 1912. godine formira eksperimentalnu stanicu u srcu zaražene zemlje u mestu Dulaka (Dulacca), Brizbejn. Tu će po prvi put, naučnici sa punim radnim vremenom raditi na rešavanju problema kaktusa: fizičkim, bioloških i hemijskim sredstvima. Doktorka Džejn Vajt (Jean White 1877.) dobila je zadatak da vodi ovu stanicu. Dr. Džejn Vajt u to vremem je bila tek druga žena sa doktoratom iz botanike u Australiji i prva koju će vlada zaposliti.

dr. Džejn Vajt, Istraživačka stanica Dulaka
Istraživačka stanica Dulaka

U isto vreme 1912. formirana je i Prickly Pear Travelling Commission. Članovi komisije su putovali u zemlje gde opuncije inače rastu u potrazi za prirodnim rešenjem problema. Posle 18 meseci putovanja i obilaska Havaja, obe Amerike, Afrike, Evrope i Indije, dve vrste prirodnih neprijatelja su donete sa ovih putovanja: košinel vaši (Dactylopius ceylonicusDactylopius confuses) i cactoblastis moljac (Cactoblastis cactorum) iz Južne Amerike. Prvi rezultati su se pokazali kao obećavajući, ali će tek posle završetka rata, 1919. godine krenuti ozbiljna biološka borba.

Prickly Pear Travelling Commission

Cactoblastis

Posle rata se istraživanje se nastavlja i još novih prirodnih neprijatelja je doneto iz obe Amerike. Ukupno, 150 različitih insekata je testirano, odgajano, razmnožavano. Na kraju se Cactoblastis cactorum pokazao kao najbolje rešenje.



Moljac se pokazao kao izuzetno produktivan i od inicijalnih 3.000 jajašaca iz Argentine, uzgojena je populacija insekata od koje je između 1927. i 1931.godine dobijeno 2.2 milijarde jajašaca. Sve je to spakovano u papirne kesice, podeljeno širom zemlje i čiodama zakačeno na kaktuse po zaraženim prostransvima. Rezultati su prevazišli sva očekivanja. Ogromne površine kaktusa su posle samo 7 godina borbe uništene i zemljište je vraćeno u posed seljacima.




Cactoblastis cactorum (Cactus Moth, South American Cactus Moth, Nopal Moth) je domaći moljac u Argentini, Paragvaju, Urugvaju i južnom Brazilu. Jedna je od 5 vrsta Cactoblastisa koja naseljava Južnu Ameriku, gde mnogi prirodni paraziti i bolesti kontrolišu njegovu populaciju. Najmanje je probirljiv kad je u pitanju izbor opuncije domaćina. Ženke imaju prefinjena čula koja identifikuju CAM metabolizam, tj. povišen nivo ugljendioksida i azota oko biljke, potencijalnog domaćina. U Australiji moljac može da ostvari dve generacije tokom jedne godine.


Nažalost, ovaj sistem nije svugde funkcionisao. Larve nisu dobro napredovale u svim prirodnim uslovima u Australiji. Takođe, nisu sve opuncije imale svog prirodnog neprijatelja. Ipak, kada su uspešno uništene velike površine pod kaktusima, sa preostalima se moglo boriti tradicionalnim metodama.

ogledno polje

U mestu Dalbi (Dalby) u Kvinslendu postoji jedinstven spomenik podignut 1965. jednom insektu - spomenik Cactoblastis cactorum. Cactoblastis Memorial Hall je memorijalni muzej osnovan 1936. u spomen borbe sa invazijom u malom mestu Boonarga, gde se nalazila jedna od ukupno četiri stanice za umnožavanje i distribuciju cactoblastisa.


Cactoblastis Memorial Hall

Državna komisija - "Prickly-pear Destruction Commission" Novog Južnog Velsa, formirana 1924., radila je na uništavanju opuncija sve do 1987. godine – pune 63 godine, sa brojem zaposlenih od 20-120. Ali razne vrste opuncija nastavljaju da budu problem u Australiji. U martu 2016, Biosecurity Queensland oslobodio je dodatnu količinu košinel vaši u pokušaju da obusta invaziju "coral" kaktusa u Longriču (Longreach). U maju 2016. još insekata je pušteno u Zapadnoj Australiji.



  

Prateći uspeh u Austaliji, moljac biva razmnožen i u drugim zemljama u kojima opuncije nekontrolisano rastu, poput Južnoafričke Republike u Africi. Stiže i na Karibe, 1957. na ostvo Nevis gde uspešno desetkuje populaciju opuncija; 1960. Moserat i Antigva; 1989. stiže u SAD, na Floridu. U srednjoj i severnoj Americi širenje ovog moljca nije dobra vest i pravi izuzetne probleme. Ugrožene su autohtone populacije opuncija, koje često imaju veliku ekonomsku  i ekološku vrednost. Npr. na Bahamskim ostrvima San Salvador ugrožena je populacija iguana koje se izvorno hrane opuncijama. U Meksiku se opuncije kultivisano gaje na preko 250.000 hektara. Trenutno procena u SAD je da ovaj moljac brzinom od 150 km godišnje napreduje ka Teksasu.

mapa širenja moljca

Danas se primer širenja opuncije u Australiji smatra kao jedan od najgorih primera invazije jedne biljne vrste. Ironijom sudbine, košinel vaši su rešenja problema koji je zbog njih i nastao.



U Australiji, trenutno status invazivnog korova u državi Kvinslendu imaju:
• Common pest pear (Opuntia stricta var. stricta)
• Spiny pest pear (Opuntia stricta var. dillenii)
• Tiger pear (Opuntia aurantiaca)
• Drooping tree pear (Opuntia monacantha)
• Velvety tree pear (Opuntia tomentosa)
• Westwood pear (Opuntia streptacantha)
• Devil’s rope pear (Cylindropuntia imbricata)
• Coral cactus (Cylindropuntia fulgida var. mamillata)
• Snake cactus (Cylindropuntia spinosior)
• Harrisia cactus (Harrisia martinii, H.tortuosa and H. pomanensis)
• Hudson pear (Cylindropuntia pallida and C. tunicata)
• Jumping cholla (Cylindropuntia prolifera)
• Bunny ears (Opunita microdasys and O. rufida)
• Cane cactus (Austrocylindropuntia cylindrical)
• Eve’s pin cactus (Austrocylindropuntia subulata).
Za biološku borbu protiv kaktusa još uvek se koriste:
  • Cactoblastis cactorum, a stem-boring moth 
  • Dactylopius ceylonicus, a cochineal scale insect 
  • Dactylopius opuntiae, a cochineal scale insect 
  • Dactylopius confusus, a cochineal scale insect 
  • Dactylopius austrinus, a cochineal scale insect 
  • Chelinidea tabulata, a cell-sucking bug 
  • Tucumania tapiacola, a stem-boring moth 
  • Archlagocheirus funestus, a stem-boring beetle 
  • Tetranychus opuntiae, prickly pear red spider mite.
Opuncije još uvek imaju Prohibited (zabranjen) i Restricted (ograničen) status u Australiji:

Prohibited

  • This is a prohibited invasive plant under the Biosecurity Act 2014.
  • The Act requires that all sightings to be reported to Biosecurity Queensland within 24 hours.
  • By law, everyone has a general biosecurity obligation (GBO) to take all reasonable and practical steps to minimise the risk of it spreading until they receive advice from an authorised officer.

Restricted

  • This is a restricted invasive plant under the Biosecurity Act 2014. 
  • It must not be given away, sold, or released into the environment without a permit. 
  • Opuntia microdasys and O. elata must be reported to Biosecurity Queensland within 24 hours of being sighted. 
  • The Act requires everyone to take all reasonable and practical steps to minimise the risks associated with invasive plants and animals under their control. This is called a general biosecurity obligation (GBO). 
  • At a local level, each local government must have a biosecurity plan that covers invasive plants and animals in its area. This plan may include actions to be taken on certain species. Some of these actions may be required under local laws. Contact your local government for more information.


Izvori:

Queensland: Prickly pear
Northwest Weed: Prickly Pear History

Kaktus - državni neprijatelj №1

...najveća biološka invazija u novijoj istoriji... ili kako je jedan kaktus postao državni neprijatelj №1...

Kapetan Artur Filip (Arthur Phillip 11.10.1738. London - 31.8.1814. Bat), mornarički oficir i kasnije prvi guverner Novog Južnog Velsa,  smatra se odgovornim za unošenje kaktusa u Australiju, davne 1788. godine. "First Fleet" je naziv za flotu od 11 brodova kojima je Filips upravljao i koja je prevozila osuđenike, vojnike, opremu, sadnice i seme; sve što je bilo potrebno za  formiranje prve trajne evropske (kažnjeničke) naseobine Port Džekson (Port Jackson) današnji Sidnej, u novoj koloniji Australiji. Kapetan Džejms Kuk otkrio je istočnu obalu "Nove Holandije", kako je tada nazvana Australija, 19.04.1770. godine na svom čuvenom prvom putovanju oko sveta i nazvao je Novi Južni Vels. Osamnaest godina kasnije došao je trenutak da se počne naseljavanje novog kontinenta, i to formiranjem kažnjeničke kolonije.

Artur Filip

Filips kreće na put sa punomoćjem dobijenim od krune da u njeno ime upravlja novom kolonijom. Putovanje će trajati 252 dana, na brodovima je oko 1000-1500 ljudi, a trošak puta je ogromnih £84.000 (skoro £10 miliona u današnjoj vrednosti). Osuđenici koji su sve do proglašenja nezavisnosti Amerike prebacivani u Novi svet, sada se po prvi put šalju u daleku Australiju.

"First Fleet" ruta

Put vodi preko Santa Kruza (Tenerife), Rio de Ženeira (Brazil) i Kejptauna (Južnoafrička republika). U Riju će dopuniti zalihe vode i hrane, ali i preuzeti nešto egzotičnih biljaka, za koje se smatralo da mogu da uspevaju na novoj teritoriji. Između ostalog na spisku su: kakao, kafa, pamuk, banane, pomorandže, limun, guava,... i opuncije iz okoline Rija.

"First Fleet" uplovljava u Port Jackson, 26.01.1788.

Osnivanje Australije, 26.01.1788.

Razlog zašto su naseljenici poneli i jedan kaktus je bio sasvim razuman, čuveni "crveni mundiri". Novoj koloniji, ali i matici, trebala je crvena boja za farbanje vojničke opreme u prepoznatljivu crvenu boju. U to vreme najbolja crvena boja se dobijala od maljušne štitaste vaši, poznate pod imenom košinel. Ova izuzetno tražena boja, tada simbol bogatstva i moći, bila je pod monopolom Meksika i Španaca, a Britanci su bili rešeni da obezbede svoju nezavisnu proizvodnju. Prava crvena boja je zbog svoje nepostojanosti oduvek bila cenjena i skupa, rezervisana samo za najbogatiji sloj društva, a sa otkrićem Amerike Španci su došli u posed najboolje crvene boje koju je svet upoznao do tog vremena.


uniforme pešadije

Istini za volju, cela ideja o gajenju kaktusa zapravo potiče od Džozefa Banksa (Joseph Banks), poznatog botaničara i naučnika, koji je bio sa kapetanom Kukom na njegovom putovanju kada je i okrivena Australija. Kasnije se žestoko zalagao i borio za kolonizaciju Australije, pa je i samo mesto prve naseobine, Botany Bay izabrano po njegovoj preporuci. Redovno je slao i dobijao biljke iz Australije, ali i ostatka sveta, s obzirom da je bio kraljevski savetnik za Botaničku baštu Kju. Na njegovu inicijativu kapetan Filip će poneti i kaktuse iz Brazila i pokušati njihovo plantažno gajenje u Australiji.

karmin crvena

Košinel (Dactylopius coccus) ima samo jedan zahtev - kaktus opuncija, dom i hrana za maleni insekt. Smatra se da je prva opuncija koja je uneta u Australiju bila Opuntia monacantha, verovatno sa još nekoliko drugih vrsta opuncija. Tako je par biljaka zaraženih košinelom prokrijumčareno u Australiju iz Južne Amerike. Danas se masovno gaji monstruozni oblik ove biljke, Opuntia monacantha f. monstruosa, a čak i oni kojima kaktusi nisu omiljene biljke, često imaju ovu nezahtevnu biljku.

Opuntia monacantha f. monstruosa

ženke pune dragocene boje

Eksperiment sa plantažnim gajenje kaktusa zarad proizvodnje farbe na kraju ipak nije uspeo. Ne zna se da li je do neuspeha došlo zbog pogrešnog uparivanja kaktusa i štitaste vaši, ili zbog relativno vlažne klime u okolini Sidneja. Tek, sem lokalizovanog širenja u priobalnom delu, ova opuncija nikada nije postala izrazito invazivna. Njena rođaka,  Opuntia stricta osvojila je Australiju.

Opuntia monacantha

Opuntia stricta

Postojeći zapisi iz tog perioda nisu sasvim precizni, ali su pomogli da se donekle rekonstruiše šta se dalje dešavalo i kako su stvari krenule po zlu. Ne zna se kako i kada je Opuntia stricta stigla u Australiju, ali pisani zapisi iz ranih 1800-tih pominju njenu upotrebu kao rezervne hrane za stoku u vreme suše. U Sidneju se gajila kao ukrasna biljka, 1839. se uveliko prodavala u saksijama, zajedno sa drugim opuncijama, poput Opuntia inermis .

Sidnej

William Fox, 1812-1893 Sidnej, Public Gardens and Domain

Negde tokom 1840-tih biljke stižu i u manja mesta u unutrašnjosti, gradiće poput Vavrika (Warwick) u Kvinslendu i Skona (Scone), Hunter Bay, Novi Južni Vels. Biljke dolaze iz Sidneja, neke kao ukrasno saksijsko cveće, druge prenose naseljenici iz većih gradova. S obzirom da su dobro uspevale, otporne na nebrigu, lokalno stanovništo ubrzo počinje da ih koristi kao zaštitnu ogradu, a povremeno, u doba suše, koristi listove kao hranu za krave i ovce. U to vreme preporučuje se njeno sađenje i kao zaštitnog pojasa, barijere koji sprečava širenje požara.


gđa Meri En Suton, glavni osumnjičeni za "First Prickly Pear"

Priča dalje kaže da sve počinje od dr. Vilijama Karlajl (William Bell Carlyle, Škotska 1788.), doktora i hirurga na brodovima koji su prevozili osuđenike do Australije. Na nekom od svojih putovanja u Indiji je pokupio pelcer opuncije i predao ga na čuvanje svojoj služavki Meri Suton (Mary Ann Sutton). Instrukcije su bile jasne, da ga zaliva i čuva, ne bi li se primio. Godine 1822. Karlajl se preseljava na imanje koje je dobio od države u mestu Skon, a gđa. Meri i dalje nosi i čuva saksiju sa kaktusom na dugom putovanju iz Sidneja u Hanter Valley. Karlajl će kaktus iskoristiti kao zaštitnu ogradu na svom imanju od 800 ha. Čim se opuncija lepo razrasla na imanju, pelcere deli svojim prijateljima i komšijama.

Došavši u unutrašnjost kontinenta, u sredinu čiji su uslovi bili prosto savršeni, ovaj kaktus je bez problema rastao, cvetao, donosio plod. Opuncija se lako razmnožava, vegetativno ili semenom. Plod je jestiv, a semenke bez oštećenja prolaze kroz digestivni trakt ptica i seme godinama ostaje klijavo. Idealni uslovi za početak nekontrolisanog širenja. U Australiji se oblast između vlažnije morske obale na istoku i polupustinjske oblasti na zapadu naziva "brigalow" pojas. To je pojas retke šume akacija sa eukaliptusima, ispresecan rekama, gde su u prošaranoj hladovini vladali savršeni uslovi sa razvoj opuncija.

Smatra se i da je velika poplava iz 1893. godine pomogla da se kaktus raširi. Biljke koje su rasle u blizini reke vodena bujica je raskomadala i razasula na ogromnoj površini. Bez prirodnog neprijatelja, južna Australija je brzo obrasla opuncijama.

plod opuncije

Sve do 1870-tih niko nije video opasnost i opuncija je smatrana korisnim dodatkom autohtonoj vegetacija. Godine 1872. prva peticija stiže u parlament sa zahtevom da se zabrani upotreba opuncije kao zaštitne ograde. Peticija nije prošla. I narednih godina sve inicijative da se zakonski reguliše širenje ovog kaktusa će propasti. Tek 1886. godine donet je prvi zakonski akt (Prickly-pear Destruction Act) kojim se propisuje obaveza vlasnika zemljišta da na njemu uništi kaktus. U narednim godinama novi zakonski propisi iz 1901. i 1924. regulisali su obavezu uništavanja invazivnog kaktusa.


"The Invasion of Australia" karikatura iz "The Sydney Mail", 28. februar 1923

A za sve to vreme...

...  nastavak ...


уторак, 7. фебруар 2017.

Februar 2017.

Redovan sastanak Beogradske sekcije Društva kaktusara Srbije, utorak, 14.02. u 18.30, Botanička bašta Jevremovac.

Kaktus, državni neprijatelj №1